udruzenje zivih kipova

pise Eldin Eminovic

21.10.2013.

Terorista

- Ustani Edo. Nije ti ništa. Otvorio sam oči. Pogledao sam svoju krvavu odjeću. - Ne brini! Sok od maline. Prepoznao sam Hamzu. Stajao je iznad mene. - Sve je ovo dio predstave. Zaboga milog, ja nisam uopšte musliman. Ja sam ušao samo dva puta u džamiju. Jednom da je osmotrim i drugi put da je raznesem. – rekao je. Svi su se smijali. Čovjek sa dječijim kolicima se sagnuo i izvadio iz njih plastičnu lutku. - Pogledaj! Nikog nisi ubio.

20.10.2013.

Terorista

Opalio sam još par puta. Ljudi su padali. Stavio sam cijev revolver u usta. Bila je vrela i opržio sam jezik. Zaboljelo je strašno. Naglo sam izvadio cijev iz usta i pucao sebi u sljepoočnicu. Nisam vidio ništa više. Život se povlačio iz mojih udova ostavljajući iza sebe snažnu utrnulost. Moje grudi su se počele skupljati u hladan čvor, ali sam mogao sve da čujem.

19.10.2013.

Terorista

Bio sam tog trenutka na tom mjestu. Nešto je bljesnulo. Otišlo je iz mene u nebo, i vratilo se nazad, i to se ponovilo par puta. Sve sam osjećao drugačije. Nisam gledao mojim očima, nisam slušao mojim ušima, nisam njušio mojim nosnicama. Digao sam se iznad svakog mog čula. Ugledao sam mladi bračni par sa dječijim kolicima. Oklijevao sam par sekundi. Nijedna moja misao nije trajala dovoljno dugo da ostane u mome sjećanju. Zatim sam pucao u unutrašnjost kolica. - Nemojte me mrziti. Ako budete to činili, nećete naučiti ništa iz vaše nesreće. – rekao sam čovjeku koji je držao čvrsto ručke kolica u rukama. Nasmijao sam se prijazno. I čovjek se nasmijao naviknut od djetinjstva da na osmijeh uzvraća osmijehom. Tren nakon toga se zaledio taj osmijeh na njegovom licu u bolno grimasu.

18.10.2013.

Terorista

Izvadio sam revolver i počeo sam pucati. Zavladala je potpuna tišina. Sa obližnjeg kioska donio mi je vjetar miris vijetnamske lumpije. Dvije golubice su prhnula u zrak ostavljajući mrvice hrane na pločniku. Jedan čovjek je treptao neprestano očnim kapcima. Drugi se obazirao u nevjerici oko sebe i provukao je ruku kroz svoju rijetku kosu. Jednoj djevojci je ispao komadić salame iz sendviča na jaknu. Neko je kriknuo. Iz jednog tijela je potekao tanak potočić krvi.

16.10.2013.

Terorista

Rijetki su bili ti trenutci kada sam se mogao dignuti iznad navike, izaći iz iluzije, i pogledati svijet drugim očima. Nisam vjerovao da sam spoznao stvarnost, moja svijest je bila samo tjelesna prijevara, ali se doimalo drugačije od svega ostalog šta sam spoznao do tada sa njom. Ništa nije slutilo na nesreću. Stisnuo sam revolver u džepu. Izbio sam na mali trg ispred bakkerij barta koji je nastao račvanjem četiri ulice. Ljudi su se šetali, bezbrižno sjedili na klupama, i jeli brzu uličnu hranu.

15.10.2013.

Terorista

Lica ljudi su svjetlila. Oko njih je lepršao njihov duh kao neki jedva vidljiv omotač. Preko očiju su imali tamne sjene koje su izbijale iz očnih duplji. Jasno sam mogao vidjeti zrak oko sebe. Uočavao sam razliku između zraka i neba kao da je povukao neko liniju između njih. Sve je bilo stvarnije, drugačije od onog na šta sam bio navikao. Moja svijest nije bila ovaj put u mojim očima. Bila je tik iznad mene sa lijeve strane moga tijela čvrsto vezana sa srčanim mišićem. Nekako sam mogao vidjeti sa tom sviješću iskosa i moje tijelo, i vrh moga čela.

14.10.2013.

Terorista

- Ljudi su čvrsto vezani prirodnim zakonima. Alahovim zakonima… Od njega je dat život, od njega je data smrt tijela. Ti zakoni se ne mogu ublažiti. Ovo je sprdačina koja ništa ne mijenja. Odlaganje sudbonosnog trena ne vodi nigdje. – rekao je i podigao se da krene. - Zašto si došao? – pitao sam ga na vratima. - Da se oprostim sa tobom. Pružio je ruku. I otišao u vlažnu noć. Činilo mi se da je želio reći još nešto, ali se nije osvrnuo iza sebe.

13.10.2013.

Terorista

- Oni su postigli svoj cilj. Biće spašeni ljudski životi. Ja mislim da je to vrijedno poštovanja. – strpljivo sam iznio svoje mišljenje. - Ljudski životi!? Zli ljudi će počiniti još više zlih djela. A za dobre ljude će biti odgođena nagrada za njihova dobra djela. Trgnuo se malo, jer je povisio glas. Nije me želio povrijediti. U njemu se isto nešto kršilo. Mučilo ga je, ali nije umio izbaciti iz sebe. - To se može promatrati i sa druge strane. Možda se promijene zli ljudi, a dobri ljudi nakon toga učine još mnoga dobra djela. Nasmijao sam se. - Poneki zaplet ima i lijep kraj. – veselo sam dodao. Nisam ga uspio razvedriti. Na tome je ostalo.

12.10.2013.

Terorista

Šutjeli smo neko vrijeme i gledali kviz. Pred sam kraj voditelj je prekinuo emisiju. Objasnio je kako se radilo o predstavi. Svi učesnici kviza su bili glumci kojima je uistinu trebao u stvarnom životu bubreg. Čak je visio i voditelju život o koncu. Gledanost je bila ogromna, desetine hiljada ljudi je zatražilo formulare, i svi učesnici kviza su dobili novi bubrege. Predstava je uspjela u potpunosti. - Šta misliš o ovome? – pitao sam Hamzu. - Gluposti. Nije me iznenadio njegov odgovor. Takvo nešto sam i očekivao od njega. Ništa u ovoj zemlji nije bilo po njegovoj volji.

11.10.2013.

Terorista

- To nije dobro za strance. – rekla je. - Zašto? - Ljekari im neće pomagati. - Ako ostave svoje organe nakon smrti? Potvrdno je klimnula glavom. Tada se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Fatima se povukla u kuhinju. Ja sam otvorio vrata. Bio je Hamza. Otresao je kišobran pred vratima. I duboko se zagledao u moje oči. Nisam znao zašto je došao. Sve je bilo već dogovoreno.


Noviji postovi | Stariji postovi

<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30