Vic
https://www.facebook.com/notes/eldin-eminovi%C4%87-pri%C4%8Da-viceve/njema%C4%8Dki-i-bosanski-pakao/1469699069795378/
https://www.facebook.com/notes/eldin-eminovi%C4%87-pri%C4%8Da-viceve/njema%C4%8Dki-i-bosanski-pakao/1469699069795378/
Opet se veza prekinula. Mater se nije dugo opraštala na telefon. Obukao sam jaknu. Ušao sam u kuhinju koja je mirisala na pečeni krompir i piletinu. – Ima mnogo žena koje predaju nizozemski jezik. – rekao sam. Vidio sam kako je preletio njenim licem strah pred nepoznatim. Pogledala je moju jaknu. – Ručak je skoro…
– Doživićeš mater. Jecala je gorko. Gušila se suzama. Mogao sam osjetiti u njenom glasu kako joj se nadimaju grudi, kako je razdire bol iznutra. – Muče li te zglobovi? – pitao sam. – Stare kosti, sine moj. Skupila je snage da se nasmije zbog mene. Njen smijeh su prekidali na trenutke duboki uzdasi kojih…
– Ovaj svijet je pun zamki. Alah je milostiv zbog toga. I ti moraš pustiti da se nastani u tvom srce milost. Vajda to možeš razumjeti. – Gubio sam sa tobom moje dragocjeno vrijeme. Veza se prekinula. Ponovo sam okrenuo telefon. Morao sam još nešto obaviti šta nije moglo da čeka. – Mater, pronaći ćemo…
Život se nastavio. Otišao sam u dnevni boravak. Pogledao sam plave delfine na komodi pored televizora koji su mi nanijeli toliko muke. I meni se zaboravio osmijeh na usnama. Okrenuo sam telefon. – Hamza. – javio se. – Ja neću to uraditi. Nisam okolišao. Nastala je mučna tišina. – Oprostio si smrt svojih bližnjih. Bilo…
Griješio sam. Na tome se više ništa nije dalo učiniti. Sada sam imao prečeg posla. – Hoćeš li naučiti nizozemski jezik? – pitao sam Fatimu. – Hoću. Nije mi se suprotstavila. Ona se meni nikada nije suprotstavila. Pomilovao sam je po pramenu kose na vratu koji se izvukao iz njene marame. Uvijek sam to činio,…
Ušao sam u kuhinju. Fatima je sjedila na svojoj neudobnoj stolici sa vunenim prekrivačem za svojim stolom prekrivenim neuglednim stolnjakom i ljuštila je krompir. Čitav jedan svijet je živio u toj uskoj prostoriji. Njegov početak nije bio tu, niti je tu bio njegov kraj. Možda se završavao na nekoj njivi gdje je uzgojen taj krompir,…
Olakšanje se širilo mojim tijelom, i više nije bilo stanje moje svijesti, nego tjelesno stanje u kome vlada drevni mir koji nije bio ni sličan onom miru kada sam odlučio da uzmem ljudske živote. Tada sam odbacivao od sebe sve šta je moglo da ga naruši. A ovaj mir nisam morao braniti. Živio je neometano…
Sanjao sam. Sve je bio samo san. Nikoga nisam ubio. I nikoga neću da ubijem. Ja nemam pravo da oduzmem ljudski život. Moj život je bio stihija snažnih okolnosti i tragičnih događaja koji su me redom zaticali nespremnog. To mi nije davalo za pravo da uzmem pravdu u svoje ruke. Bio sam ljut na sebe….
Njegova žena je nabrala obrve. – Ja ne gutam muško sjeme. Odem jednostavno do toaleta i ispljunem. Djevojka je podigla sa svoje jakne komadić salame i pojela ga u slast. Pogledao sam revolver. Njegova cijev se istopila. Čovjek koji je neprestano treptao pomogao mi je da se pridignem. Okrenuo sam se. Dvije golubice su kljuckale…